[:sr]SLOBODA[:en]FREEDOM[:]

[:sr]duga

Možemo li sebe da prihvatimo da smo to što jesmo? Možemo li da prihvatimo da u nama živi više nas? Da prihvatimo da u nama živi tužni, srećni, zdrav, bolestan, jak, slab, voljen i ostavljen Buda. Koliko je vremena, života potrebno da prodje da prihvatimo sebe, da prihvatimo Istinu? I uostalom šta je uopšte ta sloboda?
Ne znam odgovore na sva pitanja. Sve manje sam Ljevin iz Ane Karenjine koji sumnja, a sve više sam Mali Princ koji veruje i vidi, ne samo ono vidljivo, što se može videti očima, već sve više ono što je nevidljivo, ono što jeste, a ono što je moguće videti samo sopstvenim srcem. I svako to vidi, nisam ja specijalna. Svako ljudsko biće to isto može, svako od nas je Mali Princ. Samo… Nije problem u odrastanju, divno je odrastati, problem je u zaboravljanju. Koliko nam je dugo potrebno da bi se setili da jesmo slobodni, da jesmo pobednici od dana kada smo se rodili, da se setimo da je ceo život jedan magični ples satkan od naših brojnih izbora. Samo naših. Ne tudjih. Čak i kada nam deluje da su tudji, oni su i dalje samo i jedino naši, obojeni izborom da ne slušamo sopstveno srce, već tudju matematiku. Jer, ne verujemo. Ne verujemo da nam naše srce može reći pravi odgovor. Suviše je dečiji, mislimo. A ni ne znamo da je to zapravo jedini pravi odgovor.
Nema pogrešnih odgovora, ali samo jedan je onaj pravi. I ispred nosa nam je uvek. Uvek. I mi od davnina, od početka i nastanka svega znamo taj odgovor. Zašto ga se bojimo? Zašto se toliko bojimo da budemo slobodni? Oblačimo brojna odela na sebe nazivajući ih različitim imenima: čovek, nečovek, dete, otac, majka, revolucionar, učitelj, učenik, siromašan, bogat, pametan, glup, lenj ili vredan, ali… Ali, svi su tačni i ni jedan nije onaj pravi. Životni izbor? Nema pogrešnog. Uvek je dobar kakav god da napravimo, pitanje je samo da li nas on vodi zaista sebi ili nekoj novoj, zabavnoj ulozi koju smo sada izabrali. Da li nas taj put vodi putem koji je iskren, putem kojim želi to nešto unutar nas da ide, jer prepoznaje, seća se, da je taj jedini pravi put. U suštini odgovor je neverovatno jednostavan i tolika jednostavnost nas zbunjuje. Što više odlazimo od tog zbunjujućeg, komplikujući ga, to više izazova kuca na naša vrata, to više padova doživljavamo, a onda nastupi bolest, kakva god. I nije problem u bolesti, nije problem u izazovima, niti u padu. Jer, stvoreni smo da ozdravimo, da ustanemo, da odgovorimo izazovu.
Ali, mi to ne činimo. Uglavnom ne. Batrgamo se, sve više, očajavamo sve više, proklinjemo sve više. Bežimo od slobode da izaberemo prave odgovore. Da li je važno ko nas vodi? Jeste. Da li je važno šta smo izabrali? Jeste. Da li ćemo dobiti drugu šansu? Hoćemo. Ne samo jednu, dobićemo onoliko šansi koliko budemo želeli da vidimo da nam se nudi. Svako jutro je nova šansa. Ali to shvatimo tek kada nam bolest pokuca na vrata. A pre te bolesti, toliko, toliko mnogo upozorenja dobijemo, toliko mnogo novih šansi se rodi svakog jutra, a mi se i dalje bojimo da zapitamo sebe iznutra kojim putem želimo da idemo. Iz tog straha da prihvatimo sebe kakvi jesmo, savršeni u sopstvenoj nesavršenosti, bežimo. Bežimo u uloge koje nam se čine laganim za odigrati.
A glumac je stvoren da igra razne uloge, neke mu se ponude, neke sam izabere, ali samo je jedna ona pisana baš samo i jedino za njega. I znamo mi jako dobro koja je to uloga. Znamo. Sposobni smo da odigramo sve uloge, baš sve. To je naša sloboda da budemo što god. Sloboda je biti ono što jesi u svim bojama spektra i svaka je prava, jer ako jedne od njih nema, izbacimo li je, to više nije spektar, to više nije duga, samo je njen deo. Nemamo razloga da brinemo da li su sve te boje u nama ok, jer jesu, sve su ok, i sve su nam nužne da bi bili kompletna duga. Ali mi smo na njoj. Iznad svih tih uloga nalazi se ona jedna. Negde iznad duge je ta naša uloga. Ona se zove ljubav. Jer, ljubav je ono najprijatnije osećanje koje se u nama javlja, a bude je različiti impulsi, situacije, ljudi. Ona nam daje najširi osmeh dok se spuštamo niz dugu, niz sve te uloge koje su u nama, objedinjene.
Ne možemo biti ni samo crni, ni samo beli, ni samo plavi, ni samo crveni, jer tada nismo kompletni. Moramo biti sve te boje. Moramo ih prihvatiti kao celinu sa kojom možemo da se igramo kao sa toboganom… A kako nastaje ta duga? Nije stvar u onome što se vidi, već u onome što ne vidimo. Nastanak. Setite se kako duga nastaje. Moraju se spojiti kapljice kiše i Sunce da bi nastala duga. I kiša i Sunce. Da. Vidiš da znaš!!! Vidimo se negde iza duge ili baš na njoj spuštajući se kao niz tobogan![:en]duga


Can we accept ourselves the way we are? Can we accept that within ourselves, live more versions of us? Accept that in us lives the sad, happy, healthy, ill, strong, weak, loved and abandoned Buddha. How much time is needed, how many lives are needed to pass for us to accept ourselves, to accept the Truth? Anyway, what even is this freedom?
I don’t have the answers to all questions. Each day I am less and less the sceptical Levin from Anna Karenina and more the Little Prince who believes and sees not only what is visible to the eye, but more what is invisible, seen with only the heart. And everyone can see this, I am not special in that sense. Every human being can do the same, everyone has a Little Prince in them. Only… The problem is not in growing up – growing up is wonderful – it is in forgetting. How much time does it take for us to remember that we are free, that we were winners from the day we were born, to remember that our whole life is one magical dance composed of our many choices. Only our choices. Not other people’s. Even when it seems to us that they are other people’s choices, they are still only ours, stained by the decision of listening to other people’s mathematics instead of our own hearts. Because we don’t believe. We don’t believe that our heart can give us the right answer. It’s too childish, we think. We stand oblivious to the fact that it is the only right answer.
There are no wrong answers, but only one is the right one. And it lies in front of our noses always. Always. And for the longest time, since the beginning of the world, we have known the answer. Why are we afraid of it? Why are we so afraid of being free? We put on numerous suits, giving them different names: good man, bad man, child, father, mother, revolutionary, teacher, pupil, poor, rich, smart, stupid, lazy or hardworking, but… But they are all correct, yet not one is the right one. Life choices? There are no wrongs. It is always right no matter what we decide, the only question is whether it leads us toward our true selves, or to a new, fun role we have chosen to play this time. Does it lead us down the path of honesty, the path that something inside us wants to go down because it recognizes, remembers, that it is the only righteous path. Essentially, the answer is so unbelievably simple and its simplicity confuses us. The more we stray from the confusing path, complicating it, the more challenges come knocking at our door, causing us to fail, rendering us ill in some way or another. The problem is not in the illness or the challenges, or the failure. Because we were created to heal, to rise again and face the challenges.
But we do not do this. Mostly we don’t. We flail about more and more, despairing and cursing. We run from the freedom to choose the right answers. Is who leads us important? Yes. Is what we have chosen important? Yes. Will we get another chance? We will. Not just one, we will get as many chances as we wish to see given to us. Every morning is a new chance. Yet we don’t realise this until illness comes knocking at our door. But before we fall ill, we get so very many cautions, so many new chances are born every morning, yet we still remain afraid to ask ourselves down which path we truly wish to go. Because of this fear to accept ourselves the way we are, perfect in our imperfections, we run. We run toward the roles that seem easy to play.
An actor lives to play various roles, some are given to him, some are chosen by him, but only one is written for him and him only. And we know very well which role that is. We know. We are capable of playing any role, absolutely any. It is our freedom to be anything we wish to. Freedom is being what you are in all its colours, and every colour is the right one, because if one is missing, what remains is a fraction of the rainbow that once was. There is no reason to worry whether all the colours within us are alright, because they are, they are all ok and each and every one of them is needed to complete the rainbow. And we are on it. Above all the roles there is the one. Somewhere above the rainbow is our role. It’s called love. Because love is the most wonderful feeling that arises within us, and it can be woken by various impulses, situations, people. It is the one thing that gives us the biggest smile while we are sliding through the rainbow, through all the roles that lie united within us.
We cannot be only black, or only white, or only blue, or only red, because then we are not complete. We must be all those colours. We have to accept them as a whole with which we can experiment and play… And how does this rainbow come to exist? It’s not about what we can see, but about what we cannot see. Emergence. Remember how a rainbow emerges. Drops of rain and the Sun come together to form a rainbow. Both the rain and the Sun. Yes. You see that you know!!! See you somewhere over the rainbow, or maybe sliding down it like a slide![:]

You Can Do It!

[:sr] 

SNOOPY BRDO

Možeš ti to!

Jeste, deluje veliko i da, deluje klizavo, ali znaj da svakako ćeš biti gore i spustiti se uz osmeh, radost, lupanje srca od sreće i ponovo ćeš se penjati gore.

I opet i opet i opet. Jer, život je igra, zabavna igra koju voliš.

Zato nemoj dugo samo da gledaš taj vrh. Kreni! Ko krene taj se i popne.

Kad padneš nasmej se, ustani i nastavi, jer čim si pao znači da si krenuo, čim si ustao znači da ćeš stići.

I znaj da ćeš uživati, jer i krenuo si na to brdo zato što to voliš.

Samo to je i važno, da to voliš! Jer ako voliš, znaj ustaćeš kad padneš![:]

[:sr]PARIZ: IZA PUSAKA SU RUKE, IZA RUKU SRCE[:en]PARIS: The Cry of an Angry[:]

[:sr]KRIK BESNOG PILETA


kako opasno popodne

miris nafte, miris znoja

iz daljine zvuk motora

zvuk

iza prozora su puške

iza pušaka su oči

iza očiju su ruke

iza ruku kuca srce


bejbe ne boj se

ja ću biti tu kraj tebe

bejbe ne boj se

ja ću biti tu kraj tebe


kad bude vrijeme za to….

Šejmeni dolaze….iza pušaka su ruke, iza ruku kuca srce, bejbe!

Tuga!

Uopšte mi nije cilj da ovaj tekst bude politički. Ni najmanje. Možda društveno odgovoran, a ponajpre nešto sasvim lično. Čula sam, videla sam sve i više nego što treba. Ni ne moram. Već mi je sve jasno. Još jedno ludilo. Znam samo da su neki ljudi ubijeni. Zar ne? Ko ih je ubio? Neki drugi ljudi. Možda politika. Možda religija, možda nešto treće, zar je uopšte bitno? Znam samo da dokle god se ljudi „ne probude“, bar ona kritična većinska masa koja će moći da obuči onu preostalu masu, dotle će biti svega toga. Svima je stalo, svima je žao, svi pale sveće. Organizovano. Svi su politički korektni. Poslaće pisma i telegrame ožalošćenim porodicama. Pojaviće se u velikom broju na sahrani. Pružiće svesrdnu podrušku. Ali, znate šta? Sada je kasno. A majci čije je dete ubijeno to mnogo svetla doneti neće. Ni najmanje. Kako li je majci onog deteta koje je uzelo pušku, u čije god ime, i ubilo? Uspavani su, zavedeni, osvojeni i prepušteni. I jedni i drugi. Gde su ovi treći? Ovi što su budni. Cveće i proleće, hare krišna. Let the light shine on. Da li da ih osudjujem? Naravno da ne. Nisu iz istog bunara pili vode. Ni približno istog. Pa, ko je onda kriv? Možda Bog? Da, hajde da sve svalimo na Boga. Kakva idilična obmana i savršen alibi. Za sve je On kriv, sigurno.

Znate ko je kriv? Svi smo krivi. I ja sam kriva. Kriva sam jer ne čistim u sopstvenom dvorištu onoliko koliko bi trebalo. Dva dana čekam da izbacim smeće. Jesam, kriva sam. Kada bi se svako od nas kupao svakog dana, pazio da mu djubre iz usta ne izlazi, manje pravio smeća, isto izbacivao na vreme, manje zverao komšiji u dvorište, bolje birao lidere, manje jurio za novcem, više razumeo sopstvenu decu i stvarao im mirniju budućnost, voleo decu više, možda tada neko izgubljeno dete ne bi sa svojih 20 ili 30 godina dozvolilo sebi da, u čije god ime, uzme pušku u ruke i ubije. Jer, iza pušaka su ruke, a iza ruku kuca srce, bejbe! Ko je brinuo o tom srcu koje je uzelo pušku? Ko? Niko! Dodje mi da vrištim iz sveg glasa, zbog kapitalizma, nepostojeće demokratije, izgubljenog deteta, ludila za novcem. Ludila. Nekad imam utisak kao da svi spavamo i spavamo i spavamo. Kada će već jednom da zazvoni taj budilnik i probudi nas? Jeste, Univerzum-Bog je kriv, sigurna sam. Konstelacije. Konspiracije. Pogrešne afirmacije. Ovaj dogadjaj će opet biti savršen povod nekim drugim uspavanim liderima iz senke da potroše još malo naoružanja kojem je istekao rok, a ne valja da se skladišti posle isteklog mu roka.

I znate zapravo ko je kriv? Krivi smo mi koji smo svesni, ali smo ćutali. Zato što smo lenji i strah nas je da preuzmemo odgovornost za razvoj društva. Sopstvenog dvorišta. Mnogo je lakše sedeti u fotelji i kritikovati. Jeste, lakše je. I onda nas još neko i pohvali kako smo samo pametni i mudri. A kada treba da se bude misionar, da se zasuku rukavi i ode medju običan uspavan svet, da ga se budi i kaže vreme je da ustaneš iz kreveta i vidiš gde si i ko si, onda se i nama radije spava. Lenji smo i uplašeni. Zato odakle nam pravo da se busamo u grudi i ljutimo što nam je država u k…, što je svetski poredak katastrofalan, gotovo anarhičan, loš, što neki tamo religijski fanatici ubijaju ne znajući ni zašto to rade. Ako nas mrzi da budemo misionari, hajde bar decom da se bavimo. Hajde da bar brinemo o srcu svakog deteta i ne dozvolimo da to srce sutra prepozna pušku ili ubistvo kao bilo kakvo rešenje.


Jer, da ponovim, iza pušaka su ruke, a iza ruku kuca srce, bejbe!

Paris[:en]The Cry of an Angry

What a dangerous afternoon
The smell of oil, the smell of sweat
In the distance, the sound of engines
The sound
Behind the window are rifles
Behind the rifles are eyes
Behind eyes are hands
Behind the hands, a heartbeat
Baby, don’t be afraid
I will be beside you
Baby, don’t be afraid
I will be beside you
When the time comes…
Seimeni are coming…behind the rifles are hands, behind the hands, a heartbeat, baby!
Sorrow!

It isn’t my intention for this text to be politically driven. Not in the least. Perhaps socially responsible, but primarily personal. I heard and saw everything, even more than I should have. I don’t need to. Everything is clear to me. More madness. I only know that some people have been killed. Right? Who killed them? Some other people. Maybe politics. Maybe religion, maybe something else, but is it even important? I only know that until people “wake up” – at least the critical majority which will be able to lead the rest – these things will still happen. Everyone cares, everyone is grief-stricken, lighting candles. Organized. Everyone is politically correct. They send letters and telegrams to the bereaved families. They turn up at funerals in large numbers, offering their wholehearted support. But you know what? It’s too late now. This won’t bring light to a mother whose child was killed. Not even a little. And how does the mother of the child that took a gun and killed in the name of whoever? They are drowsy, misled, defeated and abandoned. Both one and the other. Where are the others? The ones who are awake. Flowers and spring, Hare Krishna. Let the light shine on. Should I judge them? Of course not. They didn’t drink water from the same well. Not even close. Then who is to blame? Maybe God? Yes, let’s put the blame on God. What an idyllic delusion and perfect alibi. Surely, He is to blame for everything.
Do you know who is responsible? We all are. I too am to blame. I am guilty because I don’t clean my own garden as often as I should. I leave the garbage for two days before throwing it out. Yes, I am guilty. If each of us washed ourselves every day, took care that garbage doesn’t come out of our moths, made less garbage and threw it out on time, stared less into our neighbour’s garden, chose our leaders more wisely, spent less time chasing after money, understood our own children more and created a more peaceful future for them, loved our children more, maybe then some lost child in their twenties or thirties wouldn’t allow themselves to take a gun and commit murder in anybody’s name. Because, behind the rifles are hands, behind the hands a heartbeat, baby! Who took care of the heart that took the gun? Who? Nobody! It makes me want to scream from the top of my lungs, because of capitalism, a non-existent democracy, a lost child, the madness for money. Madness. Sometimes I am under the impression that we are all sleeping and sleeping and sleeping. When will an alarm ring and wake us? Yes, the Universe – God is guilty, I’m sure. Constellations. Conspiracies. False affirmations. This event will once again be the perfect excuse for some other passive leaders from the shadows to waste a little more ammunition that has passed its sell-by date. Because it’s wrong to keep it after its sell-by date.
Do you know who is truly guilty? Guilty are we who are conscious, but kept quiet. Because we are lazy and scared to take responsibility for the development of society. Our own back gardens. It’s much easier to sit in a chair and criticize. Yes, It’s easier. And then someone comes to praise how smart and wise we are. But when it’s time to be a missionary, to put in some elbow grease and go between ordinary passive masses, to wake them and tell them it’s time to get up out of bed and look at where you are and who you are – then we would rather sleep. We are lazy and afraid. So, where did we get the right to become so full of ourselves and be angry about the fact that our country is f***ed up…, that the world order is catastrophic, almost anarchic, terrible, that some religious fanatics are killing people not even knowing why. If we can’t be bothered to be missionaries, let us at least take care of our children. Let us at least look after the hearts of the children and not allow that heart to someday recognize a rifle or murder as a solution to anything.
Because, I repeat, behind the rifles are hands, behind the hands a heartbeat, baby!

Paris[:]

[:sr]Pitala su me deca o Deda Mrazu[:]

[:sr]
Pitala su me deca o Deda Mrazu

izvor internet

Pitala su me deca, pre neki dan, o Deda Mrazu. Opet to isto škakljivo pitanje na koje većina nas prosto ne zna šta da im odgovori. Imamo izbor, ili da budemo lažljivci i rizikujemo da nas optuže za koju godinu ili da im kažemo istinu i ubijemo ovih par godina te divne, čarobne vere u dekicu bele brade i crvenog odela koji donosi poklone nakon što ukrasimo jelku. Mozak mi radi brzinom svetlosti. Neuronske veze se usijavaju i počinju da svetle kao iste te lampice na novogodišnjim jelkama.

1,2,3,4,5 pokušavam, brzinom nekog naučnika u NASI tokom kritične situacije, da smislim rešenje. To traje čitava dva treptaja njihovih dugačkih, prelepih trepavica, dok me krupne okice posmatraju sa užarenim iščekivanjem da ću im ipak dati odgovor koji žele da čuju.

 „Da, naravno, da postoji Deda Mraz“, izgovaram lagano i nešto tiše, pokušavajući da dobijem na vremenu i nekako smislim šta da im dalje kažem.

I dok oni najmladji, što nemaju ni jednu dilemu da on zaista postoji, već dižu svoje ručice u vazduh gestikulirajući kako veeelike igračke i životinje žele da dobiju od Deda Mraza, ovi drugi ko bajagi veliki, a zapravo još uvek maleni, izgovaraju: „Mama to nije istina. To su samo glumci.“

U tom glasu kvazi odraslog naslućuje se vapaj dečijeg glasića koji očajnički želi da ga neko ponovo ubedi da Deda Mraz jeste stvaran dekica, a ne izmišljeni lik.

6,7,8,9…nije ni 10 ljudskih sekundi prošlo, a sve to je blesnulo pred mojim očima, užarilo još više te sinapse u mozgu i kao van moje kontrole, pre svesne odluke šta ću reći, osećam kako mi se usne otvaraju i glas izlazi iz grla sa čitavom rečenicom: „Naravno da Deda Mraz postoji!“

Prelomila sam i pokleka pred tim očaravajućim dečijim pogledima tako magnetski uperenim ka meni.

„Ali, Maaaama… Nije tačno, znaš da nije… To su samo čike koje se obuku kao Deda Mraz i donesu nam poklon koji su mama i tata kupili“, tvrdoglavo pokazuju svoje poznavanje tako neromantične realnosti odraslog sveta, te male oči što su do juče kroz prozor čekale da vide na nebu kočiju Deda Mraza i irvase koji ga vode.

„Znam. Jeste, ti si u pravu. Nekada to jesu glumci. Ali to ne znači da Deda Mraz, koji zna sve naše želje i snove, ne postoji. Sećaš se kako smo letos jednu noć gledali nebo i videli mnogo zvezda padalica?!“, pitama ga dok u trenutku smišljam šta ću sve reći i kako ću se izvući iz ove najškakljivije teme koju su mogli da mi nametnu.

„Da“, polupomirljivo, a više u prikrivenoj nadi i želji da će ipak čuti da Deda Mraz nekako, kako god,  postoji, odgovara mi i seda mi u zagrljaj, taj mališa, k’o bajagi veliki mali dečak.

„To što je neki glumac obukao njegovo odelo, ne znači da Deda Mraz ne postoji.  Ako verujemo, on će uvek da postoji. Te zvezdice gore na nebu su isto što i taj Deda Mraz. Sećaš se da smo ih videli puno i da su nam se neke želje odmah ispunile. Isto tako, Deda Mraz gore sa tim zvezdica čuje i vidi šta mi to želimo. Stvar je u tome da nam on ostvaruje one želje koje stvarno, stvarno najviše želimo. Ali…moramo i mi da verujemo u njih, da ’e se ostvariti, znaš da bi mu pomogli malo. Na primer, ako neko želi da završi trku do kraja ili da postane najbolji fudbaler ili najbolja balerina ili jako, baš jako želi neki autić, budi siguran da će se ta želja ispuniti i ja sam sigurna da nam neki slatki Deda Mraz i neke zvezdice pomažu da ispunimo sve te naše želje, ako i mi verujemo da će tako biti. Reci mi sad koja je najveća želja koju možemo da poželimo, ona prava?“

„Da se volimo!“, izgovara kao iz puške. Čak se ni ja nisam nadala da će to reći.

„Jeste. Bravo. I mi se već volimo, jer verujemo i znamo da će tako biti. I koja bi onda druga najveća želja mogla da nam bude?“, pitam ponovo.

„Da verujemo u sebe!“, odgovara sa osmehom, sav ponosan i srećan.

„Bravo! A večeras ćemo da jako zažmurimo i poželimo da vidimo tog nekog pravog Deda Mraza i kažemo mu sve naše želje…“, nastavljam da pričam ni ne znajući više šta izgovaram. I tu, tog trenutka prekidaju me, oni najmladji, oni što još uvek bez zadrške veruju, ne shvatajući zašto tako duuugo pričamo o nečemu što je jasno kao dan.

„Ja hoću da mi Deda Mjaz donese ćujku, veeejiku ćujku što peva… I kopaćke, i zejeni bicikli kao Novak što ima, i ćokojadice, i može mama da donese auto na dajinski…..“, nastavlja se do kraja večeri čitav spisak za tog sedog dekicu, rumenih obraza, crvenog odela i nasmejanih očiju. Ako oni veruju, ko sam ja da im uskraćujem veru.

[:]

[:sr]Šuma zvana banana[:]

[:sr]
pas

foto by : Kristijan Balan

Nekada davno, daleko, na nekoj sasvim drugoj, trećoj, desetoj planeti od Sunca, postojala je jedna šuma u kojoj nije bilo ljudi. Ta šuma, iz sasvim nepoznatog razloga, zvala se šuma-banana, iako u njoj nije bilo ni jednog jedinog stabla banane. U njoj su živele samo životinje. Najraznovrsnije životinje, raznih fela, različitih osobina, različitih potreba, ali nekako umele su zajedno da žive u miru i slozi. Medjutim, nije uvek tako bilo u toj banana šumi, u kojoj nije bilo ni jednog drveta banane. O ne, bilo je i onih drugih dana.

E baš tada, kada su bili ti neki drugi dani, ove najrazličitije životinje nisu nikako umele da se slože i uporno su tražile ko bi mogao da ih spasi. Najglavnija životinja od svih bio je tada tvor! Pitate se kako to da baš tvor bude glavni?

Pa evo, reći ću vam kako je sve bilo.

Šuma banana, u kojoj nije raslo ni jedno drvo banane, bila je uvek okupana Suncem, ptičice su pevale predivne pesme, potoci su žuborili, hrane je bilo na svakom koraku i životinjama je u jednom momentu postalo jako, jako dosadno. Prva se dosetila lisica kako da razbije dosadu u šumi zvanoj banana, iako tamo nije raslo ni jedno drvo banane. Pozvala je vuka kod nje u jazbinu na večeru. Tom prilikom predložila mu je da započnu jednu igru. Igra se sastojala u tome da šumu podele na pola i da vide na kojoj će polovini biti više životinja. Svako je dobio svoju polovinu da prebroji životinje. Vuk je dobio levu stranu, a lisica desnu stranu šume.

Počeli su da jure po šumi brojeći životinje. Onda je lisici palo na pamet da bi mogla da ubedi neke od njih da svoje prijatelje iz vukove leve polovine dozovu da predju u njenu desnu polovinu šume.

Lisica je prvo naišla na jelena i rekla mu:

Dragi moj jelenko, imaš li ti tvoje prijatelje u onom delu šume preko potoka?

Jelen joj je odgovorio:

  Da, draga lijo, naravno da imam prijatelje i sa one strane potoka. I ja volim da idem na taj deo pašnjaka, tamo je trava veoma lepa. Ali imam prijatelje i ovde, na ovoj strani reke, jer je ovde drveće divno. Zašto me to pitaš?

          Pa, htela sam da ti kažem da ih pozoveš da dodju na ovu stranu, jer je tamo vuk koji mi je rekao da ga jako nerviraju jeleni. Ja vas volim, a ja sam sa ove strane potoka. Pozovi ih da dodju, bolje će im biti ovde.

Jelen ju je pogledao svojim krupnim očima i poslušao. Nije ni pomislio da bi lija mogla da ga slaže. Otrčao je na levu stranu šume i pozvao svoje prijatelje da dodju na drugu stranu, zato što ih vuk ne voli. Prijatelji su ga poslušali, jer im nije palo na pamet da bi ih njihov prijatelj lagao. Nikome nije ni palo na pamet da se zapita da li je to uopšte istina i šta njihov dotadašnji prijatelj vuk kaže na sve to.

Za to vreme, vuk je veselo trčao svojom polovinom šume i brojao životinje, kada je u jednom trenutku primetio da svi jeleni u krdu pretrčavaju potok i gotovo beže na drugu polovinu šume. To ga je zabrinulo, jer je znao da gubi broj životinja i da će svi oni preći na lisicinu stranu. Ne, to mu se uopšte nije dopalo. Pokušao je da zaustavi bar nekog od jelena i ubedi ih da ne odlaze na drugu stranu. Nije mu uspelo. Pokušao je da ih pita zašto odlaze, kada mu je jedno lane kratko reklo da je to zato što su čuli od lisice da ih vuk ne voli. Kada je to čuo, vuk se jako iznervirao. Lisica je varala, a on se tome nije nadao. Rešio je da joj uzvrati istom merom i da pronadje druge životinje kojima će reći isto to za liju, ali će im čak obećati da će ih on lično čuvati od lisice. Bilo je samo potrebno da dovedu sve svoje prijatelje na njegovu stranu šume banana, iako tamo nije bilo ni jednog drveta banane.

Zečevi, veverice, divlje svinje počeli su da pričaju izmedju sebe o tome što su čuli od vuka i rešili da dovedu svoje prijatelje u njegov deo šume. Na kraju krajeva, ako ih lisica nije volela, onda će im trebati nečija zaštita, a vuk je obećao da će ih štiti.

Vrlo brzo vesti su se pročule u šumi i životinje su počele izmedju sebe da se svadjaju ko je bolji: vuk ili lisica, i u koju polovinu šume da odu. Nastao je pravi metež u šumi zvanoj banana, iako tamo nije bilo ni jedno drvo banane. Više se nije znalo ko gde pretrčava i ko tu koga voli ili ne voli. Odjednom su svi postali uplašeni.

Jednog jutra vuk i lisica su se slučajno sreli na potoku. Mrko su se gledali neko vreme. Gotovo da nisu jedno drugo mogli da smisle. Postali su ljuti neprijatelji. Odjenom je lisici pala jedna ideja na pamet. Spustila je njušku i počela umiljato da ispod oka posmatra vuka. Vuk se na trenutak zbunio.

Lija je iskoristila taj momenat i obratila mu se:

 Slušaj vuče, nešto sam razmišljala. Počeli smo sve ovo kao igru, a sada je nastao totalni haos. Neko mora vratiti stvari u red. Ja to ne mogu sama. Treba mi tvoja pomoć, ti si snažan i mudar, a i onaj mrki medved je već počeo jako da se buni zbog frke u šumi. Čula sam da će prvo udariti na tebe, pa onda na mene. To ne bi valjalo ni za jednog od nas. Najbolje bi bilo da ti i ja zajedno rešimo stvari. Uostalom, ovo bi trebalo da bude samo zabavna igra, zar ne?

Vuk ju je sumnjičavo gledao i nije bio siguran da li da joj veruje, ali ako je meda jako ljut, mogao bi zaista da prvo skoči na njega, a on nije mogao da pobedi medu. Da, pomislio je, bolje bi bilo da on i lisica budu zajedno i smire stvari u šumi da ih medved ne bi napao.

  U redu lisice, ali nemoj opet da me prevariš, jer ti to neću nikako zaboraviti. Uostalom, ja više ne mogu ni da prebrojim životinje na mojoj polovini, jer stalno prelaze čas kod mene, čas kod tebe. Postalo je stvarno sumanuto!

  Pa to ti kažem vuče! Najbolje bi bilo da pozovemo sve životinje i kažemo im da se smire, da smo mi opet prijatelji i da mogu da žive lepo na obe polovine naše divne šume, odgovorila je lija.

Tako je i bilo. Već tog popodneva sazvali su zbor u šumi i saopštili vesti životinjama. Svi su bili radosni, izuzev sove, koja je ostala ozbiljna. Ona je već danima posmatrala kako živoitnje kao bez glave i potpuno besmisleno trče čas levo, čas desno od potoka, a da zapravo ne znaju ni zašto to rade.

Sve životinje su u ime ponovnog prijateljstva izmedju vuka i lisice rešile da tu noć naprave proslavu u šumi zvanoj banana, iako ni jedno drvo banane u njoj nije raslo. Jelo se i pilo do kasno u noć. Vuk i lisica su se grlili i plesali. To je video i medved. Pošto se uverio da će sad biti sve uredu, medved je rešio da se povuče u svoju pećinu i ode na duži počinak i odspava. Sova je idalje sve to nemo posmatrala sa svog stabla i odmahivala glavom. Samo je vevericama i pticama oko sebe govorila:

    Ovo ništa ne valja. Lisica je sigurno nešto ponovo smislila, a vuk će opet ispasti glup! Videla sam ja to već nekada davno u jednoj drugoj šumi. Pazite šta vam kažem. Medved je ovo trebalo da preseče, da kazni i vuka i lisicu kao primer, ali je izgleda i on glup, čim je otišao na više mesečni san. Ovo neće valjati, ja kad vam kažem!

Veverice i ptice su se smejale sovi i govorile joj da greši i da samo pogleda kako su sada svi srećni. Uostalom da je postojao neki problem medved ne bi otišao da spava i ne bi okretao mirno ledja svim životinjama u šumi, posebno vuku i lisici. Ako je medved siguran, onda ni oni ne treba da brinu, govorile su životinje sovi. Ali, sova je bila neumoljiva, uporno je tvrdila da će teško vreme tek da stigne u šumu zvanu banana, iako tamo nije raslo ni jedno drvo banane. I bila je u pravu!

Već iste noći, kada su sve životinje otišle da spavaju, lisica je ponovo pozvala vuka u svoju jazbinu i rekla mu:

   Da li si video kako su sada sve životinje srećne?! Mnogo nas vole i poštuju, a ja sam se jako umorila od ove igre. Hajde da im kažemo sutra da nam nabave hranu i sagrade zajedničku kuću, jer smo se umorili, a i brže će uraditi to njih stotinu, nego nas dvoje. Uostalom mir se vratio samo zbog tebe i mene, zar ne? A, ako im kažemo da želimo da živimo zajedno, to će im potvrditi da smo ponovo prijatelji i da ih ne lažemo.

Vuk ju je iznenadjeno pogledao, ali bio je jako umoran od celog dana. Pošto je želeo da što pre legne da spava pristao je na lisicin predlog.

Narednih dana medved je spavao, a vuk i lisica su ubedili životinje da treba da im budu zahvalne što je u šumi ponovo vladao red i mir i da bi u znak zahvalnosti mogli da im donesu hranu i sagrade zajedničku kuću gde će oni zajedno živeti. Njihov zajednički život u velikoj kući trebalo je da bude garant životinjama da su njih dvoje zaista ponovo dobri prijatelji. Životinje su prvo bile u čudu, ali kada su se setile kako je bilo strašno dok se vuk i lisica nisu voleli, pomislili su da im nije nikakav problem da im sagrade veliku kuću i donesu hranu. Uostalom da se nisu pomirili, u šumi bi idalje vladao haos, a i istina je da njih sve skupa ima mnogo više i da će to sve uraditi brže, nego da vuk i lisica to rade sami.

Tako je i bilo. Vuk i lisica su se izležavali na Suncu, zabavljali sve oko sebe, dok su druge životinje radile za njih.

Mudra sova je to sve gledala i ponovo objašnjavala životinjama da to ništa ne valja, da je ona sve to već videla i doživela u drugoj šumi. Sve više životinja se okupljalo oko njenog drveta, dok su pravili pauzu i odmarali od napornog posla za vuka i lisicu. Životinje su počele sve više da udovoljavaju željama lisice i vuka, a sve manje da budu sa svojim prijateljima i porodicama. Sova im je svako veče mudro zborila o tome da ne treba tako da se ponašaju, da ih vuk i lisica varaju svo vreme. Životinje su se divile mudrosti sove, jer sve što bi ona rekla to bi se i desilo. Počele su da je mole da ona prekine sve ovo, da razgovara sa vukom i lisicom, jer je i hrane u šumi bivalo sve manje, pošto su lisica i vuk svu hranu stavljali u svoju jazbinu i nisu je delili sa drugima.

Na te molbe sova bi im odgovarala:

Dragi moji prijatelji, vi ne razumete, ja delim sa vama ono što znam i to je najviše što mogu da uradim. Uostalom, vas niko ni na šta ne može da natera, već sutra ako rešite to može da se promeni. Samo prestanite da radite ono što lisica i vuk od vas traže.

Medjutim, životinje su počele da se svadjaju izmedju sebe. Jedni su tvrdili da su vuk i lisica dobri i da brinu i vode računa o miru u šumi. Drugi su tvrdili da bi trebalo probuditi medveda. Treći su se bojali da će se medved naljutiti što ga bude iz sna, kada u šumi idalje vlada red i mir. Tek poneka životinja je odbijala da radi ono što vuk i lisica traže od njih. Zbog toga što ne slušaju vuka i lisicu, većina ih je životinja u šumi osudjivala. Govorili su im da su nezahvalni, da ne pokazuju pravo poštovanje prema šumi u krajnjoj liniji, jer da nije vuka i lisice i njihovog prijateljstva, ne bi bilo ni mira u šumi.

Jedino se dve životinje u šumi nisu uopšte mešale u novonastalu situaciju. Mudra sova i smrdljivi tvor. Sova je bila previše mudra da bi bila deo kruga životinja koje podržavaju ili protive se vuku i lisici. Ona je samo mudro zborila svako veče i tvrdila da ona ne može da budeo deo svega, jer ne hoda po zemlji, već je njeno carstvo nebesko i zato joj je svejedno u kojoj je šumi i šta se u njoj dešava, tu je da im otvori oči i to je sve. Promene su na samim životinjama u šumi. A tvor? Pa, smrdljivi tvor je bio odveć lenj čak i samom sebi da ugadja, a kamoli nekom tamo vuku i lisici. Uostalom zbog smrada je retko ko hteo uopšte i da ga pita za pomoć, mišljenje, niti da se druži sa njim. Niti je bio vredan, niti je bio mirišljav, niti je bio jak kao medved, a još manje mudar kao sova. Svako veče je stajao sa strane i slušao sovu, pamtio tu i tamo po neku njenu rečenicu, a preko dana se izležavao na travi ili jednostavno kupao u potoku.

Medjutim, kako život ume da priredi najneverovatnija iznenadjenja, tako se zbilo i u šumi zvanoj banana, iako tamo nije raslo ni jedno drvo banane. Jednog jutra došli su dabrovi i srušili sovino drvo. Zato što nije više imala svoje drvo, mudra sova je raširila svoja krila i odletela u potragu za novom šumom. Medved je idalje spavao tvrdim snom i niko se nije usudjivao da ga budi. Životinje su počele sve više da se izmedju sebe svadjaju i da traže ko će da ih spasi od vuka i lisice. Hrane je bilo sve manje. Tokom jedne večeri u žustroj svadji životinja, dok su vuk i lisica spavali, nije se više uopšte znalo ko je tu za koga, a ko protiv koga. Samo je smrdljivi tvor ćutke sedeo pored svog stabla i zabavljao se gledajući čitav ovaj metež u šumi. Pošto mudre sove više nije bilo, jer je odletela u neku drugu, lepšu šumu, životinje su rešile da se na kraju ipak obrate tvoru sa pitanjem:

Dakle tvore, da li ti hoćeš da razgovaraš sa vukom i lijom i spasiš nas ove muke koja nas je zadesila? Strah nas je da budimo medu….Moraš nam pomoći!

Smrdljivi tvor ih je pogledao i silno se zabavljao. Odgovorio im je:

  U redu, pomoći ću vam. Ali kada budem oterao vuka i lisicu, moraćete onda da me prihvatite i da zavolite moj smrad! 

       Životinje su se sa užasom pogledale, ali šta je tu je, izbora više nisu imali. Mudra sova je otišla, medved je spavao, hrane gotovo da nije više bilo za sve, a oni su se samo izmedju sebe svadjali. Ponovo je vladao haos u šumi. Morali su da prihvate kakvu god ponudu smrdljivog tvora, pa makar i zavoleli da žive u smradu.

Dragi moji, eto tako je jedan smrdljivi tvor postao vladar i najglavnija životinja u šumi zvanoj banana, iako tamo nije raslo ni jedno stablo banane!!!

Ali, ne brinite, tako je bilo samo dok se uspavani medved nije probudio. A svi znamo da posle zime dolazi proleće, kada se meda budi!

[:]

Migrants – Migranti Intro

[:sr] 

Suzdrzavala sam se i suzdrzavala se, ponavljala mantre, al’ da zec zeca, ne mogu….

Bila danas u prihvatnom centru-kampu-za migrante na severu kod granice sa Madjarskom (Kanjiza) iii….tvrda srca ne dam se, ne dam, ali kalimero je kalimero, jednom novinar Vazda novinar, gledam i vidim sve, sve strane medalje iako sve zmirkam, zamagljujem vid, slova, sliku, ali…izes ga, Vidim!

Kod nas u Banatu kazu: Kakav se ridjov ozdrebi, takav i crkne…..

Jer, toliko je surove realnosti tamo, da imam izbor: ili da progutam i ne progovaram, ili da pljunem i kazem.

A, strasno je… Strasno je, jer sam i u proslom veku trcala (doduse sa kamermanima) put izbeglih, raseljenih, migranata, kampova, prihvatnih centara, satora, hala, praznih skola….i uvek je smrdelo. Smrdeo je vazduh, smrdela je politika, jos vise nekakva besmislena teorija velikih sila kojima su kolateralne zrtve, stradanja i stete uvek nuzne, a sve to zaradi nekakvog imaginarnog Dobra koje nikome nista Dobro donelo nije….

Strasno je sto je sve ovo samo uzasno zatisje pred buru…lagani intro karmina burana…a za to vreme Donald retardirani Tramp dozivljava vrhunac tipicnog americkog idiotizma, autisticni introspektivni manijak Putin broji rublje i GDP, dok americke marionete Otomanskog carstva pripremaju jesenji talas kurda…

Zamisli tada sta ce se desavati po kampovima, krvni obracuni migranata danju, jedni izmedju drugih, a nocu uz zicu i prugu igrica Delta Force…

Merkelova ce da glumi majku koja pravda svoje neonacisticko dete kao zbunjenog tinejdzera koga drmaju hormoni. A mi? Balkan? Kao i vazda kroz istoriju igramo svoju ulogu vojske granicara Marije Terezije srecni da radimo jedino sto znamo da budemo vojnici zahvalni na brosu i nadimku Lala…


refugees_kanjiza_serbia[:en]I was trying to refrain, and to refrain again, meditating with myself, but sometimes it’s just not possible and one have to speak out. Loudly. My job put me in a situation to visit Migrant detention center in north Serbia, small place called Kanjiza. It is nearest spot to EU, right next to the border with Hungary. I was hard-hearted, trying not to give in on my previous decision to stay cool, not to intervene. But, God damn it, once a journalist will always be a journalist, no matter what.  So, I could choose: either to swallow truth, not to speak up, stay still, silent or…to “spit it” and say it. Loudly.  I saw it, I saw everything, all sides of the story, I was fully aware of everything, even though to ignore all images, scenes, signs…but no, i could not ignore it. It is impossible to ignore it.

It’s horrible, complete sadness, desperation, chaos on all sides… Such a cruel reality over there, all involved sides with no masks moving around with absolute no idea what to do, how to react, or what is right or what is wrong. And thousands of people lost, but dedicated to move forward, not backward. Where to go back?! Maybe eventually they would, but where, for what?! It’s not just Syria… It’s a life story of all desperate people being sick of crazy life conditions, unreal circumstances, lost, pain, blood, poorness, but most of all NO FUTURE, and at the end of a day it implicates NO HOPE. When hope is gone, than it’s the end!

And it’s scary … it’s horrible, because I saw this before, and I know for sure I’ll see it even more again. Too many refugees, immigrants, legal or illegal migrants, camps, detention centers, tents, dirty abandoned halls and schools full with poor people… There were too many for last few decades.

First of all, it’s smelly, bad smell, the air stinks, and everything stinks, camps, buses, people and most of all politics! Even more stinks that ridiculous theory of the Great powers which are constantly creating more and more collateral victims, damages, suffering and all of that completely unnecessary. All that just because of some imaginary politics of a Great good that did not brought nothing good to anyone.

Even more horrifying is the fact that all this is just calm before the storm.  Huge storm…. just an intro of Carmina Burana.

In a meanwhile, retarded Donald Trump is living climax of a typical American idiocy, autistic introspective Putin is counting his currency Ruble and Russian GDP, while US puppet the Ottoman Empire is doing all to prepare new wave of Kurds migrants and refugees to start moving this autumn.

Could you just imagine what it would be like in all those migrant camp’s sites or centers with blood clashes enemy migrants, fighting among each other during the day, and being target like in some Delta force gaming at night. Jesus!

Merkel of justice will continue to play her Big Mother role explaining to everyone that her neo-Nazi child is only a teenager under hormones. And us? Balkans? As always throughout history, we will play our role of military border guards of Maria Theresa Empress of Austro-Hungary, the Hapsburg Dynasty. And we will be playing this role proudly since it’s obviously the only thing we know how to do and we’ll be just so grateful to get an award or nickname Lala.


refugees_kanjiza_serbia[:]

Hello world!

La vie est belle! La vita e bella! Life is beautiful! Život je lep! Oui, si, yes, da…
Ovo je novi početak jedne divne čarolije koju želim da kreiram i podelim sa celim svetom.

Dobrodošli u moj svet!
C’est un nouveau début d’une merveilleuse magie que je veux créer et partager avec le monde.

Bienvenue dans mon monde!

This is the beginning of a wonderful magic that I would love to create and share with the world.

Welcome into my world! 🙂

chez_marie_paris_moi

[:sr]SVETI SAT[:]

[:sr]

Šta je Sveti sat? Neko već možda zna, neko ga možda već i praktikuje, ja lično uživam i dokaz sam da je uz Sveti sat ceo dan lepši, cela nedelja bolja, a evo i ceo mesec gotovo magično lep!

Mudrost? O, da, direktno sa Tibeta. Teško? Ponekad vrlo. Moguće? Apsolutno! Budite se svako jutro u 5 sati. Od 5 do 6 ujutro je vaš Sveti sat.

Mudraci veruju da sati nakon svanuća imaju gotovo mistični kvalitet i da su sjajno vreme za učenje i razmišljanje. Mogu ja to. Mogu ja to. Gle, zaista, mogu ja to! To podrazumeva veliki rad na sebi i to je ono što ga čini magičnim. Ne moraš sve učiniti za nedelju dana, ili mesec, ali se postaraj da svakog dana učiniš nešto što će probuditi u tebi ono što uistinu jesi, bez obzira koliko ti se to beznačajnim činilo u trenutku.


Duboko iz duše vam preporučujem da sada, ovde, u prostoriji u kojoj se nalazite dok čitate ove redove, obećate sami sebi da ćete pokušati da sebi poklonite ovaj dar. Koristite najveći deo prvog sata u danu – Svetog sata – za rad na sebi, rad na tom danu koji je pred vama. Dočekajte to jutro kao što majka bdi nad uspavanom bebom i čeka da se sama probudi i otvori oči. Dočekajte taj dan i on će vam uzvratiti. Zapravo time ćete sami sebi uzvratiti. Ono unutar vas će vam uzvratiti. To je nezamislivo moćan način da živiš najveći život i spoznaš svoju sudbinu, svoje planove za taj dan koji su mali, ali nužni, prvi koraci da ostvariš neki nedeljni plan, a koji ti je potreban da te dovede do tačke uspeha koju si zamislio za tu godinu.


E, vidiš, nema dolaska na tu tačku zamišljenog i željenog uspeha bez prvog, malog koraka. Jer, put od 1000km započinje malim, prvim korakom od 10 cm! Jeste, ume da bude naporno i sigurno ćeš pogrešiti ako sebe teraš nešto na silu. Potrebno je da želiš taj visoko postavljen cilj i da imaš svest da te bezbroj malih koraka dovodi njemu. Onda ćeš imati želju, imaćeš sliku, viziju, imaćeš radost da dočekaš svako novo jutro, svaki novi izlazak Sunca, svaki novi dan!


Obećaj samom sebi sada, baš tu gde se sad nalaziš, da zaista želiš to što želiš, kao i da želiš da mu daš život sada i odmah. Daj samom sebi to obećanje. Nikom drugom nisi dužan da to obećaš. Samo sebi. Napravi prvi mali korak. Za sve treba vreme. Ali mora od nečega početi. I beba da bi se rodila, prvo joj predstoje izvesne radnje i meseci malog, pa većeg, pa sve većeg rasta stomaka da bi ono bilo u tvom naručju jednog dana. Ne zaboravi da je život kratak i da ne znaš kada će se završiti. Nije to ništa strašno, ali je tako i istinito je.


Postavi ciljeve i naznači namere, sledi svoje snove iz dana u dan, iz jutra u jutro. I ne brini doći ćeš na cilj. Svašta ćeš doživeti dok ideš ka cilju. Na tom putu nauči da prihvataš ishode, čak i kada ti se ne dopadaju, jer baš tada je važno da podsetiš sebe, da upravo ti ishodi koje ne želiš te najbrže vode ka onome što želiš. Tada napravi puzu. Sagledaj ih, razmotri, jer su ti oni putokaz! Problemi su školjke, a one nam daruju najlepše bisere. Ko bi rekao. A kako nastaje taj biser? Podseti se. Istina, zar ne? Pa, onda šta čekaš? Ne beži od problema i neprijatnih ishoda, probaj da ih sagledaš kao igru. Svaki dan je nova prilika da revidiramo svoju životnu priču i učinimo je još poželjnijom. Moguće je promeniti život. Čak i ako nisi milioner. Moguće je čak i ako si bolestan. Jeste, zaista je moguće. Nemoj me sada terati da nabrajam primere, jer ih već znaš i sam. Ipak, postoji jedna instant pomoć, kada se zaglibiš. Uvek će ti pomoći da se prisetiš da život jeste kratak i da bi moglo sutra da te nema. Šta bi uradio danas?


Ustao bi u 5h sigurna sam. Imao bi svoj Sveti sat. Udahnuo bi duboko u sebe miris ranog jutra, svitanje. Tada su mirisi najlepši. Još uvek je mir, ali u vazduhu se nagoveštava početak života. Neko je već krenuo na posao, još uvek pospan. Pekar već mesi hleb, prodavačica već otvara radnju. Neko se veseo možda tek sad vraća iz noćnog života. Ptice na nebu su veselije u zoru. Obrati pažnju i videćeš sigurno. Možda ćeš videti rosu na travi! A tek boja neba pri izlasku Sunca! Znaš ti to već, znaš sve ovo jako dobro!


Svakog jutra, bez izuzetka, probudite se u 5h ujutru! Oni koji rano rane dobijaju najviše od života. Odvojite prvih 60 minuta dana za vaš “Sveti sat”. Ovo je vaše Sveto vreme za unutrašnje radove (vežbanje, pisanje dnevnika, slušanje omiljene muzike, čitanje omiljene knjige, meditaciju, molitvu, maštanje o životu koji želite i razmišljanje o stanju u kom se nalazi vaš život). Možda ćeš provesti vreme pišući dnevnik, planove, prioritete, čitajući, radeći vežbe ili štogod. Ova strategija će ti preobraziti život, ako je preuzmeš i utkaš u svoje dane. Veruj mi. Ili, ne veruj mi, probaj i veruj sebi. Prijatelju moj, ako se ne zabaviš životom, on će se zabaviti tobom. Budi siguran. Dani će prerasti u nedelje, a one u mesece…tvoj život će se okončati pre nego što shvatiš šta se dešava. Ne dopusti da ti sjajno i prekrasno blago života izmakne. Nastavi da praviš izbore koji će ti pomoći da se setiš Ko si.


Odvoj 60 minuta na početku dana za unutrašnje radove, neophodne da bi zašao dublje u sebe i pronašo u sebi zlatnog Budu, jer, tu je, znaj da jeste. U tebi je. To će biti najveći poklon koji si sebi darovao.

To je tvoj Sveti sat, dočekuješ novi dan svog sopstvenog života. Poželi samom sebi Dobro Jutro! To je najmanje što si zaslužio. I videćeš kako se ceo dan menja! 🙂

 talas bela haljina golubica

[:]

[:sr]POCETAK ILI KRAJ[:en]Beginning or end[:]

[:sr]Hajde da malo govorimo o smrti. Šta je smrt? Ne znam. Verovatno znam isto koliko i drugi. Da li se bojim smrti? Više ne. Da li je vidim oko sebe? Sve redje.Sve češće vidim samo novi početak.   Da li umem da je osetim? Da. Kraj. Šta je kraj? Da bi se došlo do kraja, mora se prvo desiti početak. Izmedju, takodje, postoji nešto.

Nekada sam mislila da se ne bojim smrti. Mislila sam tako, jer se nisam susretala sa istom. Onda sam počela da se susrećem sa smrću. Bila sam na korak od iste u nekoliko navrata. Ostala sam živa. Kako? Svaki put sam imala utisak da je neko ili nešto umešalo svoje prste i „spasilo“ me. I dalje sam smatrala da se ne bojim smrti, ali mi je ta tema uvek bila neprijatna. Onda se desilo da meni neko najbliži, neko ko mi je podario život bude na samoj ivici, na korak, gotovo prešla liniju. I vratila se. Tada sam shvatila da imam neopisiv strah od smrti. Toliko dubok i jak da sam bila prinudjena da udjem u to stanje i razmotrim šta je to što me u smrti toliko plaši. Plaši me kraj. Ma, šta je kraj? Plaši me odlazak. Odlazak gde? Zar je uopšte važno gde, ako nemam više tog nekog.  Iako ga nemam ja moram da nastavim dalje. Tačnije, ne moram, ali nastavljam, jer život hteli ili ne ide dalje. Sve prolazi.

A, onda je nakon svega ovoga umro neko meni blizak, a neverovatno drag i divan. Mlada. Ostavivši iza sebe dve predivne male devojčice. Umrla je jedna mama! Gde je tu pravda života? Zašto? Zašto? Zašto?

Tada sam po prvi put osetila da je to sve uredu. Neobjašnjivo, još teže prihvaljivo, ali je tako. Tada sam po prvi put na distanci osetila biće koje je shvatilo da umire, tada sam prvi put dobila u tišini znak: Ne mešaj se, jer baš tako treba da bude! To je uredu. Razumi, ako već želiš da učiniš nešto. Razumi i to je sve. Kako je samo teško razumeti smrt.

Da li je smrt povratak kući? Kojoj kući? Majci zemlji, tlu ili nebu? Ako je to povratak, onda je to povratak početku. Šta je početak? za mene je početak bilo čega vrhunac ljubavi. Izvedeno iz svega navedenog smrt je zapravo susret sa vrhuncem ljubavi. I zato: Ne mešaj se! Razumi, ako već želiš da nešto uradiš![:]

Nam sem orci, gravida id pulvinar velit

beach

Nam sem orci, gravida id pulvinar sit amet, ornare sit amet neque. Praesent dictum convallis pretium. Nullam eu ipsum orci. Pellentesque consectetur tempus feugiat. Sed aliquam consequat rhoncus.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Ut enim ad minim veniam, quis nostrud exercitation ullamco laboris nisi ut aliquip ex ea commodo consequat. Duis aute irure dolor in reprehenderit in voluptate velit esse cillum dolore eu fugiat nulla pariatur. Excepteur sint occaecat cupidatat non proident, sunt in culpa qui officia deserunt mollit anim id est laborum