piše: Sanja Paraminski Aisha

Najčešće pitanje sa kojim se susrećem u radu sa ljudima je ono o povjerenju. Kako opet vjerovati nekome? Kako se otvoriti? Što ako se dogodi isto razočaranje?
Pune se hramovi, crkve, džamije. Pune se termini kod raznih savjetnika, životnih trenera. Seanse o ljubavi, meditacije o miru. Misleći da trče ususret sebi, ljudi tako zapravo bježe. Povjerenja i Ljubavi kronično nedostaje, ali ljudi to traže na krivim mjestima. To su buđenja koja su u nama.
Ako ne otvorite nakon patnje i bola sami svoje Srce, tko će ga otvoriti?
Ako se ne usudite ponovno nekome vjerovati, koja će to vjera probuditi u vama?
To su sredstva usmjeravanja, ali to nije vaš put. I onda me pitaju: a kako da ponovno vjerujem?
Možda isto kao što šećeraš svaki dan daje dozu inzulina. Isto kao što oboljeli od raka prima kemoterapije. Isto kao što slijepac iznova svakod dana prelazi ulicu. Kao što paraliziran čovjek pokušava prohodati. Možda eto isto tako kao i oni: Sa vjerom da postoji bolje. I onda me pitaju:
„A ti nisi bila razočarana?“
„Tebe nisu povrijedili?“
– Naravno da jesu.
Ali ako već moram hodati raskomadane duše, neka barem bude Otvorena. Samo tako mogu primiti neki Bolji svijet. Koji želim. Kojeg svi želimo. Jer primamo samo onda kada dajemo, a treba imati što i dati. Sebe. (Aisha)