piše: Aleksandra Sretenović


Čula sam za Vrmdžu, a šta ste tamo radili? – pita moja saputnica.
Delila dvorište sa kozama i sobu sa smehotresnom joginom koja u osamdesetoj godini priča masne viceve. Pravila sopstveni krevet, vrtela se po jedinoj sali za jogu napravljenoj u plevnji i kačila platna na stare grede. Upoznala seoskog taksistu koji mi je objasnio svoje viđenje ekonomije, šunjala se po napuštenoj školi, dodirivala predmete iz starih vremena i gledala slike od pre sto godina. Ušla u crkvu otvorenu samo za nas, pela se na vidikovac, slušala predavanje sa pogledom na planine, batalila pisanje i u svesku stavila drvce kao opis svega.
Zagrila hrast zapis i ušla u domaćinstvo gde su ovce bitnije od ljudi. Klizala se niz blatnjavi potok i uspešno se zaustavila hvatajući se za žaru. Jela čudnu pečurku od koje se postaje balerina. Sa deset novih prijatelja glumila Rimljane i osvojila Latin grad. Sedela na vrhu, pridržavala stene, pila vodu sa izvora. Jela vruće lepinjice, paprike punjene orasima i gusti džem od drenjina. Gledala pitu kako lebdi iznad naših glava. Popela se na kućicu na drvetu i sedela pored vatre, dok zvezde padaju iza starih krošnji, a iz štale dopiru zvuci francuske šansone. Slušala kako policija može da uhapsi povrće, kako se zavija raštan i da nije važno kako se zoveš nego kako te zovu. Tražila jezero u kome živi čudesno stvorenje. Posmatrala kako pas radi vežbe i stopira na putu. Pomolila se Bogorodici i sa veroučiteljem i njegovim čuvarem pobegla na sladoled u pećinu.
Ostalo ne bi verovala, ma neće ni ovo verovati…
Ništa posebno, kažem konačno, malo joge, malo planinarenja…
Eh, kaže ona, šteta što u tim našim selima baš ničega nema… Mhm, zato i jeste zakazano grupno ispovedanje kod popa od poverenja.
Jer mnogo je pozvanih u Vrmdžu, a malo odabranih.

[:]